Pariške studije

Pariške studije Duje Medića

„Čovek je stvorenje sa maskom“, piše Oto Bihalji Merin u velikoj studiji Maske sveta izdanoj 1970. U njoj daje pregled brojnih maski kojima se čovjek koristio od kamenog doba do danas, kao i njihovih funkcija u ritualima: podjednako onim religioznim i onim svakodnevnim, gdje maske postoje u obliku šminke, odjeće ili ponašanja. To su predmeti kojima su ljudska društva pripisivala magijska svojstva, to jest da pomoću njih su zajednice pokušavale ostvariti komunikaciju sa svijetom demona i duhova, s metafizičkim temeljem ljudskoga postojanja.

Čini mi se da je posve prirodno što su maske različitih (uglavnom afričkih) plemena, kao i glave njihovih božanstava bile poticajne za ciklus crteža Duje Medića, grafičara i crtača inače intrigiranoga mistikom tradicijske kulture. Njegov susret s blagom neeuropske umjetnosti dogodio se u muzeju Quai Branly, jednom od mlađih pariških muzeja (otvoren je 2006.), čiji je osnutak inicirao predsjednik Francuske republike Jacques Chirac, u tradiciji svojih prethodnika Georgesa Pompidoua, Valéry Giscard d’Estainga i Françoisa Mitterranda (od kojih je svaki podržao gradnju jednog muzeja u Parizu), s misijom predstavljanja umjetničkog stvaralaštva primitivnih kultura svih kontinenata (izuzev Europe). Ekspresija i vještina sažimanja forme na brojnim tamošnjim eksponatima konkurira i počesto nadilazi oslobođenu maštovitost modernih i suvremenih umjetnika. U tom je muzeju, spomeniku istodobno, kolonijalizmu i humanističkom univerzalizmu, Medić osjetio moć tradicionalne kulture i još jedno opravdanje svoje fascinacije njome. Lica koja utjelovljuju brojne sile koje upravljaju fizikalnim svijetom i ljudskom dušom, progovarala su mu rječito o čovjekovom pokoravanju dubokim i nedokučivim zakonitostima prirode i o ljudskom pokušaju ovladavanja njima. Riječima Ota Bihalji Merina iz spomenute knjige, maska njezinom nositelju: „dopušta da utiče na nadzemaljske sile kojima se obraća, a u isti mah da se i sam preobrazi pod njihovim dejstvom. On prima od njih supstanciju, pa je zrači na svoje saplemenike“.

Tradicijski oblici i motivi prisutni su u brojnim Medićevim dosadašnjim ciklusima, ali on ih nikada nije htio agresivno eksploatirati i prisilno ih uklopiti u današnje moduse umjetničkog stvaralaštva, te im je uvijek pristupao s interpretativnim poštovanjem i diskretno. Crtajući tradicionalne ritualne maske uglavnom iz muzeja  Quai Branly (uz nekoliko maski i figurica iz Louvrea) odao je još jednom počast drevnim izvorištima ljudske kulture, čiji tragovi još žive u umjetničkom stvaralaštvu i religijskim obredima i praksama. Nizom malih crteža umjetnik nam prenosi njihovu sabijenu energiju, njihove elegantne forme i mistiku kojom isijavaju. U njegovu crtežu olovkom ta bezvremenska obličja djeluju posebno monumentalno – svedena na sive tonove između crnine grafita i praznine papira, poput ljudskog postojanja na ovom svijetu između dva ništavila. Vješto sjenčanje otkriva brojna začudna i dinamična lica koja predstavljaju bogove i demone, ali su u svojoj osnovi zapravo samo ljudska lica: krinke pod kojima se kriju naši prastari strahovi i čežnje.

Feđa Gavrilović

Sjećanja na Quai Branly i Louvre

Početkom 20. stoljeća članovi grupe Die Brücke (Most) u Dresdenu počeli su redovito posjećivati Etnografski muzej gdje su uživali u plastici Afrike i južnih mora. Kao što je kultni Gauguinov bijeg na Tahiti označio prijezir prema samodostatnosti civilizacije, tako je uživanje u afričkoj umjetnosti za mlade ekspresioniste bio svojevrsni bijeg od prezasićene i ružne stvarnosti u kojoj su živjeli i stvarali u osvit Prvog svjetskog rata. Tu su naklonost izvaneuropskoj umjetnosti nastavili njegovati brojni umjetnici 20. stoljeća, a otkriće estetske kvalitete tribalne umjetnosti posebno se odrazilo na figuralno kiparstvo moderne umjetnosti.

Duje Medić jedan je od umjetnika današnjice koji nastavljaju niz onih čije je stvaralaštvo bilo duboko uronjeno u svijet raznih totema, maski i figura Afrike, Oceanije, Egipta i drugih drevnih civilizacija.

Stvarajući od 2016. godine ciklus ritualnih maski afričkih plemena, njihovih božanstava i idola starih civilizacija, Medić se odmiče miljama daleko od rodnog zavičaja – Brela koja pak predstavljaju polazište za brojne njegove crteže koji su tematikom vezani za njegov rodni kraj. Svi oni pokazuju koliko je duboka ukorijenjenost u vrijednosti tradicije njegov unutrašnji motor, pokretač koji ujedno čini vezivno tkivo svih njegovih radova. Ništa ga ne može toliko tjerati da opetovano izazove svoje crtačke sposobnosti kao što su motivi vezani za tradiciju.

Tijekom boravka na pariškoj rezidenciji Cité des Arts, obilazeći Louvre i jedan od najzanimljivijih pariških muzeja, Quai Branly – Jacques Chirac, koji je posvećen izvaneuropskim kulturama, Medić se oduševljavao različitim prikazima tih primitivnih civilizacija. Slikao je tada u svoj notes dimenzija svega 10 x 14 cm najrazličitije maske građene sivo-crnim tonovima na bijeloj pozadini. Majstorski precizno ih je „isklesao“ do zadnjeg detalja, pa nije neobično što nam se čini da ih možemo prstima odvojiti od pozadine i staviti ih preko lica kao kakav predmet koji ima treću dimenziju. Medić je ciklus nastavio crtati i po odlasku iz Pariza. Vraćajući se uvijek iznova fotografijama nastalima za vrijeme rezidencije kroz gotovo tri godine razvio je Pariške studije, ciklus od trideset minijaturnih crteža.

Dujine su maske strašne, duhovite, ponekad duboko potresne, a ponekad ironične. Likovno oblikovanje tih arhetipskih likova utjecalo je i na izričaj Dujinih crteža nastalih i nakon njegovog “pariškog otkrića”. Atmosfera magičnog, metafizičkog i odsutnog ponajprije u maskama, a onda i svim drugim likovima koje Duje crta u ovom ciklusu (poput predmeta iz egipatske zbirke: majmun, tele, riba, bik…) posebna je dimenzija ovih djela kojom umjetnik nadograđuje tehnički savršene crteže. Likovi na njima su nijemi, zaleđeni u nekom bezvremenskom prostoru, prepuni značenja koja nas intrigiraju, ali nas ne opterećuju. Stoje ponekad buljeći u prazno, ponekad gledajući ravno u nas ili ravno kroz nas. Neki su rezignirani, neki začuđeni, namrgođeni, nakešeni, a neki dostojanstveno ozbiljni. Izgrađujući ih postupkom stamenog sjenčanja stvara hiperrealistične prikaze postižući dojam fotografske preciznosti čija je glavna čežnja što savršenije imitirati stvarnost.

Misao francuskog povjesničara umjetnosti Henrija Focillona o tome kako je „umjetničko djelo uronjeno u promjenjivosti vremena i pripadnosti vječnosti te kako je ono posebno, lokalno, pojedinačno i univerzalno”, posve dobro tumači ovaj Medićev „izvaneuropski” ciklus nastao u srcu Europe koja nikada nije bila manje europska negoli je danas.

Anita Ruso