Pariške studije
2018.

23 crteža olovkom – studije eksponata iz muzeja Louvre i Quai Branly u Parizu.

„Čovek je stvorenje sa maskom“, piše Oto Bihalji Merin u velikoj studiji Maske sveta izdanoj 1970. U njoj daje pregled brojnih maski kojima se čovjek koristio od kamenog doba do danas, kao i njihovih funkcija u ritualima: podjednako onim religioznim i onim svakodnevnim, gdje maske postoje u obliku šminke, odjeće ili ponašanja. To su predmeti kojima su ljudska društva pripisivala magijska svojstva, to jest da pomoću njih su zajednice pokušavale ostvariti komunikaciju sa svijetom demona i duhova, s metafizičkim temeljem ljudskoga postojanja.

Čini mi se da je posve prirodno što su maske različitih (uglavnom afričkih) plemena, kao i glave njihovih božanstava bile poticajne za ciklus crteža Duje Medića, grafičara i crtača inače intrigiranoga mistikom tradicijske kulture. Njegov susret s blagom neeuropske umjetnosti dogodio se u muzeju Quai Branly, jednom od mlađih pariških muzeja (otvoren je 2006.), čiji je osnutak inicirao predsjednik Francuske republike Jacques Chirac, u tradiciji svojih prethodnika Georgesa Pompidoua, Valéry Giscard d’Estainga i Françoisa Mitterranda (od kojih je svaki podržao gradnju jednog

muzeja u Parizu), s misijom predstavljanja umjetničkog stvaralaštva primitivnih kultura svih kontinenata (izuzev Europe). Ekspresija i vještina sažimanja forme na brojnim tamošnjim eksponatima konkurira i počesto nadilazi oslobođenu maštovitost modernih i suvremenih umjetnika. U tom je muzeju, spomeniku istodobno, kolonijalizmu i humanističkom univerzalizmu, Medić osjetio moć tradicionalne kulture i još jedno opravdanje svoje fascinacije njome. Lica koja utjelovljuju brojne sile koje upravljaju fizikalnim svijetom i ljudskom dušom, progovarala su mu rječito o čovjekovom pokoravanju dubokim i nedokučivim zakonitostima prirode i o ljudskom pokušaju ovladavanja njima. Riječima Ota Bihalji Merina iz spomenute knjige, maska njezinom nositelju: „dopušta da utiče na nadzemaljske sile kojima se obraća, a u isti mah da se i sam preobrazi pod njihovim dejstvom. On prima od njih supstanciju, pa je zrači na svoje saplemenike“.

Tradicijski oblici i motivi prisutni su u brojnim Medićevim dosadašnjim ciklusima, ali on ih nikada nije htio agresivno

 

eksploatirati i prisilno ih uklopiti u današnje moduse umjetničkog stvaralaštva, te im je uvijek pristupao s interpretativnim poštovanjem i diskretno. Crtajući tradicionalne ritualne maske uglavnom iz muzeja  Quai Branly (uz nekoliko maski i figurica iz Louvrea) odao je još jednom počast drevnim izvorištima ljudske kulture, čiji tragovi još žive u umjetničkom stvaralaštvu i religijskim obredima i praksama. Nizom malih crteža umjetnik nam prenosi njihovu sabijenu energiju, njihove elegantne forme i mistiku kojom isijavaju. U njegovu crtežu olovkom ta bezvremenska obličja djeluju posebno monumentalno – svedena na sive tonove između crnine grafita i praznine papira, poput ljudskog postojanja na ovom svijetu između dva ništavila. Vješto sjenčanje otkriva brojna začudna i dinamična lica koja predstavljaju bogove i demone, ali su u svojoj osnovi zapravo samo ljudska lica: krinke pod kojima se kriju naši prastari strahovi i čežnje.

Feđa Gavrilović