Poziv dum Marina Držića
2018.

16 crteža olovkom i jedna instalacija sastavljena od ostataka 292 olovake (Koh-i-Noor, 6B) iskorištenih za nastanak ovih crteža

Teško je, ponekim istraživačima gotovo nemoguće suočiti se s činjenicom da nikada neće vidjeti neki dokument koji bi prema njihovom nahođenju trebao biti sačuvan s obzirom na građu koju su već držali u rukama. Tako se mnoga razočaranja dogode, mnoge hipoteze ostanu samo to – puke pretpostavke bez čvrsta uporišta, kuće sagrađene na pijesku. Međutim, ponekad se kamen niti na pustopoljinama horizonta ne nazire pa gradimo svoje pješčane kule na obalama premoćnog oceana koji ih često zna nemilosrdno odvući u svoje dubine. Tako je u svijetu istraživača, u svijetu razuma, logike i argumentacije. Zamislite sada da samo takav svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što nije posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve ružan bi to svijet bio. On ne bi poznavao nepreglednu dubinu umjetničkog stvaralaštva koje izbija na površinu ne putevima razuma, već putevima srca koji vode u neviđene sfere transcendentalnog.

Marginalizirani dio života najvećeg hrvatskog komediografa Marina Držića (1508. – 1567.) koji je zadužio europsku, pa time i svjetsku povijest književnosti bez sumnje je njegovo svećenstvo. Niti jedan istraživač do sada nije se integralno posvetio tom aspektu Držićeve biografije. Jedan od zadnjih članaka na tu temu potpisuje povjesničar Stjepan Krasić koji na samom početku svog članka iznosi kako je u usporedbi s djelima i stručnim raspravama koje su pisane o Držiću malo pisano „o jednom dugom, ništa manje važnom vidu njegove ličnosti: o njegovom kleričkom pozivu i djelatnosti te odrazu njegova poziva na njegovo književno djelo“ (Krasić, 2008.). Nedovoljno dokaza znači previše pretpostavki, a one nakon određenih stoljeća prestanu biti zadovoljavajuće za cjelovito tumačenje određenog fenomena.

Jedna od glavnih pretpostavki vezanih za Držićev život, a koja se ponavljala kroz povijest jest ona o tradiciji obitelji Držić da jednog svog člana pošalje u klerike. Čest argument za tu tvrdnju bio je vezan uz razloge te tradicije: naime Držići su držali crkvu Svih Svetih koja je u puku bila i ostala poznata kao crkva Domino. Po patronskom pravu Držići su „od pamtivijeka“ mogli predlagati nadbiskupu jednog od dvojice upravitelja, dok su drugoga, kao suvlasnici crkve predlagali članovi vlastelinske obitelji Gučetić. Krasić napominje da bi „propustiti priliku da na taj položaj dođe netko iz obitelji značilo veliki ekonomski gubitak za cijelu obitelj, a Držići si to nisu mogli dopustiti nakon što su početkom XVI. st. zapali u velike dugove“. Tako i Krasić kao i mnogi istraživači predlaže da se Držićevo zaređenje gleda u tom okviru koju mu je omogućavao koliku-toliku ekonomsku sigurnost. Poznato je da je prvi spomen Držića kao klerika bio 12. travnja 1526. kada je bio imenovan jednim od dvojice rektora crkve Svih Svetih. Do tada je tu dužnost obavljao Marinov stric Andrija za kojega se pretpostavlja da se odrekao službe i nadarbine u Marinovu korist. Poznato je i da je Marin istodobno dobio na upravu još jednu crkvu i to onu Sv. Petra na Koločepu. Bio je običaj da upravitelj crkve Domino bude ujedno i upravitelj crkve na Koločepu. Uz nju je bio vezan opatski naziv premda se nije radilo o benediktinskoj opatiji. Tako je Držić postao dvostruki crkveni prebendar. Sljedeći put kada ga povijesni izvori spominju bio je tek 12 godina nakon ovog spomena i to 28. veljače 1538. kada je postao orguljaš u Katedrali. Te iste godine upisao je studij u Italiji. Držić nije kao drugi klerici studirao teologiju već pravo i to na sveučilištu u Sieni za što je dobio uobičajenu stipendiju Dubrovačke vlade koja je na godišnjoj razini iznosila 30 dukata. Tamo je 1541. postao rektor studentskog doma Domus Sapientiae. Sama služba bila je povezana sa službom prorektora Sveučilišta i čini se da je zaista bila važna. Naime, sačuvani su podatci o tome da je Držić sudjelovao u donošenju novih statuta na sveučilištu. Ipak, Držić nikada nije dobio diplomu Sijenskog sveučilišta premda se u Dubrovniku spominje tek sedam godina nakon odlaska u Sienu. Nedugo nakon povratka, točnije 1549. zaređen je za đakona, a za svećenika 1550.

Možda je do sada najlogičniji argument kojim se želi dokazati Držićevo svećenstvo kao „nasljedno“ spomenuo Krasić. Naime, autor smatra da je odsutnost Boga i teologije u Držićevim djelima ono što neminovno dokazuje Držićevu „mlakost“ spram poziva. Držić Boga ne negira, ali ga niti ne afirmira. Međutim, sam autor pojašnjava i kako je Držić dijete vlastita vremena, „proizvod“ humanizma koji je težio razumskim i ovozemaljskim kriterijima. O tom humanizmu Jacques Maritain zapisao je sljedeće: “Nesreća je klasičnog humanizma u tome što je bio antropocentričan, a ne što je bio humanizam”. Renesansni humanizam ne niječe niti Boga niti vjeru, ali u usporedbi s prethodim vremenom teocentričnog, odnosno pravog kršćanskog humanizma, znatno umanjuje važnost transcendentalnog okrećući se sve više ovozemaljskom. Vjeruje da je čovjek svoje vlastito središte pa prema tome i središte svakolike stvarnosti. Utoliko se argument o pomanjkanju Boga i teologije kod Držića ne čini dovoljno jak da bismo na njemu gradili bilo kakvu tezu o njegovom „prisilnom svećenstvu“.

Kada nečemu tako neopipljivom kao što su odluke jednog čovjeka XVI. vijeka poželimo dati oblik – jer sve je oblik, i sam život je oblik, kako kaže Balzac – onda se okrećemo umjetniku. Onda kada nam znanost ne ide „na ruku“ legitimno je, dapače poželjno, prizvati umjetnost nebili nam ona otvorila neka nova vrata. Izložbom Duje Medića „Poziv dum Marina Držića“ uzdrmat će se zasigurno to već pomalo uštogljeno stajalište prema Držiću kao svećeniku koji je svoje zaređenje prihvatio kao „obiteljsku obavezu“.

Slikar-grafičar Duje Medić (Makarska, 1986) jedna je od najistaknutijih hrvatskih slikara-grafičara i stavljati ga uz bok velikim hrvatskim majstorima olovke – Adolfu Waldingeru (Osijek, 1843. – Osijek, 1904.), Josipu Vaništi (Karlovac 1924.) i Davoru Vrankiću (Osijek, 1965.) s kojima je izlagao 2015. godine nije niti pretjerano niti je pretenciozno. Riječ je o slojevitom pripovjedaču voluminoznog izričaja, vrsnom vladaru svoje produžene ruke – olovke, strpljivom graditelju crnih slojeva, umjetniku čije asocijacije nam nisu daleke, ali nas svejedno iznenađuju i lansiraju istodobno i u prošlost i u budućnost.

Dujin Držić počeo se – vrlo neplanski i naizgled nepovezano s radovima koje imamo pred sobom – rađati u njegovom umjetničkom univerzumu prije nekoliko godina kada su ga u pariškom muzeju Quai Branly zaokupile afričke maske. Slikao je tada u svoj notes, na male papire dimenzija svega „10x14 cm“ najrazličitije maske građene sivim tonovima na bijeloj pozadini. Majstorski su precizno volumenizirane pa nije ni čudo što nam se čini da ih ovaj tren možemo prstima odvojiti od pozadine i staviti ih preko lica. Upravo zato deset pariških studija našlo se na ovoj izložbi. Bez njihove izravne vizualizacije bi bilo gotovo nemoguće gledatelju legitimirati poetiku Medićevog Držića. Misao Henria

Focillona o tome kako je umjetničko djelo uronjeno u promjenjivosti vremena i pripadnosti vječnosti te kako je ono posebno, lokalno, pojedinačno i univerzalno posve dobro tumači naizgled krhku poveznicu afričkih maski i Držića. Upravo te arhetipske maske dale su obličje Dujinom promišljanju o Držiću kao svećeniku.

Premda umjetničko djelo nadmašuje sva svoja raznovrsna značenja i premda oko njegova tumačenja, kako kaže Focillon „buja raslinje kojim ga ukrašuju njegovi tumači“, ipak je njegovo svojstvo da prihvati sva ta značenja jer su ona u njemu pomiješana. Tako nam se u ovoj prilici kao ključ za tumačenje i razumijevanje Dujine predodžbe Držićeva svećenstva, pa tako i cijelog njegovog ciklusa o Držiću “nametnula” propovijed biskupa Mate Uzinića održana na misi zadušnici za Marina Držića 3. svibnja 2017. godine.

Dujini „Ljudi nahvao 1“ i „Ljudi nahvao 2“ (25×25 cm) svojim facijalnim ekspresijama najbliži su arhetipu „pariških maski“. To su prikazi lica koja i imaju i nemaju ljudska obilježja. U jednom trenu neodoljivo su ljudska, u drugom trenu se razlamaju i postaju puki elementi od kojih nešto može i ne mora postati čovječno. Lakomost i požuda ono je što te elemente sprječava da se spoje u čovjeka pa tako postaju – kako je naglasio biskup Uzinić u spomenutoj propovijedi – „neljudi, bez emocija, bez sposobnosti za molitvu i preobrazbu koja bi im se trebala dogoditi ‟.

Crtežom „2. svibnja 1567.“ (25×25 cm) Medić nas prisjeća datuma Držićeve smrti koji je zapisao njegov nećak Jere. Nacrtane su zakrivljene forme nastale prema obliku ljudskih rebara. Medić im suptilno pridodaje simboliku crtajući tri rebra koja prizivaju jednu od mnogih u narodu prepričavanih teorija zavjere Dubrovačke Republike prema kojoj je vlada poslala tri plaćenika da ubiju Držića kada su doznali da se uputio u Veneciju izvršiti „državni udarˮ. Umjetnika je asocijacija na Držićevu smrt izazvala da svoju olovku stavi u službu crtanja Držićeva portreta, vrlo nezahvalne teme od koje mnogi zaziru jer ne postoje povijesni artefakti koji bi nam na bilo koji način pomogli vizualizirati Vidrine crte lice. „Posmrtna maska dum Marina Držića“ (21×21 cm) postaje tako Dujin doprinos u pokušaju zamišljanja Držića u njegovoj jednostavnoj, mesnatoj čovječnosti. Znatiželjni umjetnik u svojoj mašti vidio je lice umornih, bademastih očiju, izdužena nosa i pravilnih usnica. Ono je u svojoj mirnoći gotovo teatralno, posve nalik voštanoj maski koja može uprizoriti svojevrsnu apatiju, umor i odlutalost misli.

Jedan od najintrigantnijih crteža na izložbi, u vizualnom, ali i u smislu tumačenja je Medićev „1 Pt 2, 4-10“ (25×25 cm). Umjetnik prvom dijelu Prve Petrove poslanice koji se odnosi na „novo svećenstvo“ pristupa vrlo plastično kroz jednostavnu simboliku nepravilnog kamena.

„ Pristupite k njemu, kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen odabrani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete – čast! A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni Riječi, za što su i određeni. A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu; vi, nekoć Ne-narod, a sada Narod Božji; vi Ne-mili, a sada Mili.“

Medić se ovdje više nego igdje drugdje približava misli biskupa Uzinića o tome da je Držićev poziv bio pravi, Božji poziv, a ne zov za materijalnim. Biskup je naglasio da je jedna od najvećih nepravdi posmrtno napravljenih Držiću prikazivanje njegova svećeništva kao nečega na što je on bio prisiljen – iako je poznato da u Katoličkoj Crkvi nema nasljednog svećeništva te da se po nasljedstvu ne može postati svećenikom. On smatra da je posebno nepravedno prema Držiću tumačiti njegov odabir kao nešto što je bilo isključivo potaknuto materijalnim razlozima koji su mu omogućavali potencijalno bolji položaj ili službu u društvu.

U Medićevu kamenu lako se može iščitati i „kamen spoticanja“ koji je Držić za života predstavljao ukazujući svojim djelima na neljude na vlasti i u društvu općenito. Međutim, ono što je neosporivo je činjenica da je postao jedan od „kamena temeljaca“ kulture i identiteta grada Dubrovnika i nesumnjivo njegov najveći bard, ali i brend – „hrvatski Shakespeare, Molière, Dante ili Goethe“.

Tema kamena dovodi nas do crteža „Gradnja crkve“ (20×20 cm) kojom Medić evocira gradnju crkve Svih Svetih (1457) u kojoj je Držić bio rektor i koja je priljubljena današnjem Domu Marina Držića, tipičnoj dubrovačkoj gradskoj kući u kojoj je Držić vjerojatno boravio za vrijeme svoje službe. Prikaz poluapstraktnih kamenih gromada može se također povezati s obnovom crkve nakon potresa koja je i danas još uvijek na svom izvornom mjestu. U jednakoj, mjestimice posve apstraktnoj maniri Duje uprizoruje nekoliko motiva: „Svećenstvo“, „Proroštva“ i „Pučka prigovaranja“.

Simbolički prikaz svećenstva (20×20 cm) Medić donosi u nježnoj, razlistaloj i poetskoj formi kroz koju svećenstvo promatramo kao uzvišeni dar, poziv koji dolazi od Svemogućeg stvoritelja. Ovakvo razmatranje ponovno nas odvlači u stihove Novog zavjeta, točnije u prvu Pavlovu poslanici Korinćanima (1 Kor 3, 5-10): „Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste – kako već komu Gospodin dade. Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti. Tko sadi i tko zalijeva, jedno su; a svaki će po svome trudu primiti plaću. Jer Božji smo suradnici: Božja ste njiva, Božja građevina.“

Jedno od najljepših i najneobičnijih kompozicija ovog Medićevog ciklusa bez sumnje je „Zaređenje“ (50×50 cm,). Čin zaređenja kao primanje trajnog Božjeg pečata na dušu i život onoga koji ga prima prikazan je u liku lebdeće, mekane figure Isusa Krista koji ulazi odabraniku u utrobu da se vječno nastani u njemu. Tri figure na desnoj strani kompozicije predstavljaju prisutne svjedoke među kojima stoji nadbiskup koji ga zaređuje. Glava mu ima oblik mitre, a tijelo je simbolično naznačeno kao okvir čije se ispunjenje može dogoditi samo u jedinstvu s Gospodinom. U jednakoj maniri kvadratastih trupova i savijenih noga Medić crta i „Obitelj“ (50×50 cm) kao odraz fizičkog i

duhovnog zajedništva koje predstavlja temelj društva. Držić je na njemu predstavljen u središnjem liku sa znakom križa na čelu. On je tako u očima Božjim „zaradio“ trajni blagoslov za svoju obitelj čije se težište sada nalazi u njemu, Božjem sluzi i odabraniku.

Medić nastavlja intuitivno graditi svoju priču o Držiću. „Proroštvo“ (20×20 cm), odnosno zanemarivanje te Držićeve značajke koju je posjedovao (što zaključujemo na osnovi njegovih svevremenskih zapažanja o čovjeku i njegovu antipodu nečovjeku) biskup Uzinić smatra drugom Držiću posmrtno nanesenom nepravednom. Vrlo je vjerojatno da je upravo zbog dara proroštva Držić morao napustiti rodni Dubrovnik. Mekana forma nečega što je napola cvijet, napola plod umjetniku se učinila pogodnom za prikaz krhkosti dara proroštva.

Izlomljena forma crteža „Pučka prigovaranjaˮ suprotstavlja se nježnosti pupoljka crteža „Proroštvoˮ. Ona kao da su njegova loša, amorfna verzija. Duje nas usmjerava na izvor svog promišljanja o negativnoj strani puka kao cjeline kroz riječi njegova bivšeg profesora Ive Šimata Banova koji je jednom prilikom kazao da je narod amorfna masa koja se povodi za vladajućim režimima i populističkim ukusima. Umjetnik u svojim radovima zadnjih par godina amorfnim oblicima prikazuje negativno i crno naličje teme koju obrađuje.

Crteži „Banak“ (50×50 cm) i „Puk“ (50×50 cm) odmotavaju dalje društvenu komponentu Medićevog ciklusa. Banak tako predstavlja humoristični prikaz puka u njegovoj potpunoj poopćenosti. To su „obični“ ljudi koji sjede u crkvenom banku i mole ružarij ili slušaju misu, ljudi koji sjede na banku u parku i ćakulaju, ljudi koji sjede na sličnom banku u konobi i piju i igraju na briškulu, ljudi koji sjede na banku u Dujinom rodnom „mistuˮ i igraju „na balote i beštimaju Boga i sve svece s nebaˮ. Umjetnik otkriva autobiografsku crtu tog prizora, odnosno žanr scene prikaza banka iz rodnih Brela. Taj isti narod dobio je svoje uprizorenje i u crtežu kojim se opet tematizira puk, ali ovaj put kao homogena, ujedinjena masa sastavljena od posve vizualno jednakih elemenata. Plješću li oni na kazališnoj predstavi, buče li u javnom prostoru odupirući se volji vladajućih ili ih pak hvale pljeskom i odobravanjem, dižu li ruke vapijući prema nebu kada su u nevolji ili ponizno zahvaljuju Bogu za neki nezasluženi dar, uzimaju li oružje u ruke i kao vojska stupaju u obranu svoje obitelji i domovine? Bilo kako bilo, oni su u crtežu Duje Medića postali replicirane jedinke bez ljudskih obličja, dehumanizirana forma koja ipak na nekoj podsvjesnoj razini podsjeća na ljude koje ujedinjuje jednaki cilj. Iz takve jedne cjeline izdvojio se „Propovjednik“ (50×50 cm) okomito postavljen na svoju crnu pravokutnu pozadinu od koje ga ne možemo odvojiti i s kojom čini oblik križa. Propovjednik je uhvaćen u trenutku podizanja glasa što se očituje u podizanju ruku, ali oko njega nema nikoga tko bi čuo njegovo upozorenje. Ne preostaje mu dakle ništa drugo nego da se krene negdje drugdje gdje će ga netko čuti.

„Putovanje u Veneciju“ (50×50 cm) Držićeva je posljednja postaja u životu. Umjetnik je uprizoruje kao odlazak na „neprijateljski“ venecijanski teritorij na kojem bi Držić mogao tražiti pomoć u borbi protiv korumpirane dubrovačke vlasti što su povjesničari tumačili kao pokušaj izvršavanja državnog udara. Lijevo na prijestolju prikazana su dva dubrovačka vlastelina kojima je Držić „okrenuo leđa“ kako bi potražio pomoć od venecijanskog dužda. Držić koji se nalazi na sredini polukružne, dinamične kompozicije prikazan je uzdignutih ruku u kojima nosi nešto nalik kapelici ili Mojsijevim pločama s brda Sinaj. Iskešeni predimenzionirani osmjeh na kojem Držić stoji neodoljivo podsjeća na smijeh dvorske lude kojim se ona izruguje cijeloj situaciji. Ova posve nadrealistična kompozicija lebdeće strukture priziva u pamćenje i oblik dubrovačke galije. Dujin izlet u Držićev svijet u ovom ciklusu završava crtežom koji prikazuje još jedan Držićev portret izveden u ponešto izlomljenoj maniri. Naglašavajući Držićev nos umjetnik ostaje blizak dotadašnjem poimanju Držića koji je najupečatljiviji na Držićevoj skulpturi Ivana Meštrovića. U pozadini portreta realistično su prikazane crkva Domino i Dom Marina Držića. Umjetnik se u svom posljednjem crtežu iz ciklusa oslonio na Donatellovu skulpturu „Zuccone“ za koju se vjeruje da predstavlja proroka Habakuku kako bi dao Držiću portretne oznake. Atmosfera same slike je ponešto uznemirujuća. Držićevo lice iz tamne pozadine izbija posve u prvi plan crteža. Nemoguće je izbjeći njegov pogled koji se probija u daljinu, njegovu ozbiljnu, tvrdu mimiku koja se ukipila pred nama.

Samo je umjetnik velike erudicije, znatiželje i strpljenja mogao izgraditi svojim sjenovitim i čvrstim oblicima jedan svijet iz budućnosti koji nije ništa drugo nego svijet prošlosti, a njegove univerzalne ideje posve ga pretaču u sadašnjost. Nadnaravan je to svijet, dalek i pun tajni, ali je i posve realističan u svojim asocijacijama i simbolikama. Osim njegovog “posve slučajnog” nadrealističnog obličja u kojem se figure vizualno nekada približavaju likovima izvaneuropskih kultura, a ideje su prikazane uz pomoć metode apstrahiranja, ništa nam se ne čini daleko i nepoznato. Držićev je svijet posve zaokupio umjetnika, isprepleo na njegovim crtežima možebitne biografske podatke s dobro nam znanim književnim poukama. Dujin Držić nam je tako istovremeno posve blizak, ali je i posve nov. Umjetnik se u procesu stvaranja opredijelio i za razliku od istraživača s početka ovog pripovijedanja, on je svoju tezu utemeljenu na svom specifičnom likovnom govoru, minuciozno obranio u svim njezinim slojevima, sjenčanjima i čvrstim, stoičkim volumenima. Medić ne koristi olovku da bi skicirao ili crtao magličaste obrise. Upravo suprotno, on naizgled krhkom tragu olovke na papiru daje čvrstoću kamenog ili drvenog reljefa. Tek ponegdje se u njegovim manjim formatima daje naslutiti paučinasti mekoća njegovog alata.

Ovom izložbom Dom Marina Držića stavlja pred gledatelja crteže velikog majstora olovke koji svojim začudnim oblicima izvlače na vidjelo jednu temu posve nepravedno zaboravljenu i ponešto banalno shvaćenu. “Poziv dum Marina Držića” Duje Medića osim što tematizira svećenstvo velikana hrvatske i svjetske komediografije, poziv je i svima nama da otvorimo oči za drugačije, da promišljamo, tražimo i osvrćemo se tamo gdje povijest još uvijek nije dala svoju posljednju riječ. Doprinos Duje Medića može biti samo poticaj držićolozima da još jače i više davaju svoja srca, pa onda i sve sebe u razotkrivanje istine o svećeničkom pozivu dum Marina Držića.

 

                                   dr.sc. Anita Ruso