Badlands
2013.

13 crteža olovkom i jedna instalacija sastavljena od ostataka 618 olovaka (TOZ, 6B) iskorištenih za nastanak ovih crteža

Machiavelli u Vladaru piše da je „sreća žena, pa je moraš tući i krotiti“, odnosno, kako je Držić eliptično ponovio: „fortuna se piše ženom“. Vezanost žene za „fortunu“ odnosno sudbinu tema je mnogih priča – ženski šarm je okidač muških strasti (što je biološka činjenica) koje dovode do propasti pojedinca (Samsona), naroda (Trojanaca i Grka) ili cijeloga čovječanstva (preko praoca Adama). Žena je shvaćana sudbinski (fatalno), mistično i mračno, a žudnja za njome pomračuje mozak i uzrokuje nasilje, uništenje onoga koji žudi i svega oko njega. Naziv ove izložbe crteža olovkom grafičara Duje Medića preuzet je od pjesme Badlands Bruce Springsteena koja govori o subjektu razočaranom u ljubav.

U temelju lika fatalne žene stoje eros (kao pokretač ljudskih postupaka), strah i tjeskoba pred uskraćivanjem fizičkog ostvarenja seksualne žudnje, kao i ženska hladnoća i nedostupnost. Takvim stavom bride Klimtovi likovi Judite (1901.) ili Higeje (1900-07.), ali i njegovi portreti Bečanki koje u svome povijesnom trenutku ne moraju više biti podložne muškarcu. I to je uzrok muškoga straha: gubitak kontrole, nesigurnost ekvilibriranja u međuljudskom odnosu, negacija snage karaktera i prodornosti (koje su muškarci tradicionalno smatrali ekskluzivno svojim karakteristikama) u srazu sa jednakim partnerom. Inspiracija Courbetove slike Podrijetlo Svijeta (1866.) iznimno je važna i za ovaj ciklus i za oslikavanje toga straha: velika raširena vagina prikazana je kao mračna nepoznanica, kao srce tame, ali i kao objekt neponjatne čežnje pred kojim osjećamo strah i poštovanje kao pred Stvoriteljem svijeta. Postoji Andrićeva pripovijetka Smrt u Sinanovoj tekiji u kojoj neporočni i mudri hodža za cijelog vremena umiranja osjeća užas, sjećajući se jedne uplašene žene koju je vidio davno i zabranjene žudnje koju je tada osjetio. Tada se obraća Bogu ustvrđujući da je „Žensko na početku i na kraju svijeta“, da se ljudskim strastima i željama nikada ne može izbjeći, pa je zato „Teže nego što sam mislio robovanje zakonima zemlje tvoje“. To su upravo zakoni požude i strasti. Ne postoji ta volja, čak ni kod ovog duhovnog učitelja čuvenog po smirenosti i umjerenosti, koja može negirati mračnu ljudsku prirodu.

U dva velika crteža Duje Medić izražava tu fascinaciju – crtež Svijet je usahla vulva s tragovima HPV-a, kao simbol bezidejnosti, bolesti i neplodnosti današnjega društva, a Vrli stari svijet u istome formatu prikazuje puno ljupkiju stidnicu, s usnama čija tekstura daje dojam glatkoće i mekoće, a svijetlo se na njima poigrava dajući dojam lepršavog talasanja svile. Te dvije vagine

dva su pola, Andrićevi „početak i kraj svijeta“, mizoginija i očaranost ženom, Courbetu srodni strah i fascinacija pred nedokučivom tajnom. Na tim crtežima vidi se umijeće manipulacije olovkom, stvaranja različitih tekstura i osvjetljenja isključivo toniranjem sive. Utiskivanje grafita, pedantno zacrnjivanje i lagano sjenčanje stvara izuzetno realistične prikaze s rasponom od oštro preciziranih detalja linija do sfumatičnih dijelova. Tvrdi papir, koji je umjetnik odabrao kao podlogu, inzistira na neutralnosti, odnosno bilježenju tragova s minimumom povratne informacije. Na njemu je olovka poput čarobne magle, odnosno prašine (jer crtež je fiksirani grafitni prah) koja stvara prizore, svjetove i dojmove izuzetno visokim senzibilitetom na površini krute, prazne i neupitne, često dosadne i bezidejne stvarnosti. Umjetnička imaginacija dana je kao protuteža lošoj zemlji iz naslova izložbe (ili eliotovskoj pustoj zemlji) kao snaga umjetnosti koja udahnjuje stvarnosti, ako ne smisao, barem njegovu iluziju. Svjetonazorski pesimizam očit je u spomenutom značenju crteža Svijet, kao i u tamnim tonovima ostalih ostvarenja, mraka iz kojega izranjaju simboli propalih iluzija.

Manifestan je stoga crtež Budala koji prikazuje čovjeka zatvorenih očiju sa cvijetom u ruci koji kao da čeka dolazak svoje drage. Njegova statičnost te smiren i razočaran (jednom riječju, stoički) izraz lica daje nam do znanja da je čekanje vječno i uzaludno. Ženski ideal iz knjiga ili filmova u stvarnosti se prometnuo u bolan osjećaj uboda škorpiona, u jedno vječno razočaranje unatoč kojemu on još uvijek čeka, džentlmenski, sa cvijetom, ne više u nadi, nego zatvorenih očiju, negirajući tvrdoglavo stvarnost i prkoseći ljudima i kaotičnim međuljudskim odnosima u koje je izgubio vjeru. Tu je prisutan i simbol koji se kao motiv javlja na svakom od ovih crteža, mokra krijesta i perje zaklanoga pijetla. Riječ je o metafori kastracije jer je pijetao u svim kulturama simbol muškosti, što je vidljivo i u jezicima u kojima riječ za tu životinju označava muški spolni organ (na engleskom, primjerice, cock). To je i strah od kastracije koji proučava psihoanaliza, ali još više umjetnikovo razočaranje u današnji svijet i društvo, u njegovu besplodnost. Spomenuta Eliotova poema upravo pijetla kao simbol zore i plodnosti stavlja na kraj zadnjeg pjevanja kako bi se naglasila mogućnost obnove, taj temelj svih mitova.

Medić (poput Hesioda) u ostalim crtežima predstavlja katalog žena, galeriju koja seže u različita povijesna razdoblja i kulture:

Evu i Bat Šebu iz Biblije, Sarakaku iz amazonskog plemena Urubu (o kojoj je pisao istraživač Francis Huxley), Belle Gunnes (koja je ubijajući svoju i posvojenu djecu zbog osiguranja i ljubavnike radi novaca napravila malu masovnu grobnicu u Indiani), Agnes Scuffs (koja je ostavila svoga zaručnika Edwarda Leedskalnina noć prije vjenčanja, nakon čega je on slomljen time sagradio veliki kameni park na Floridi, danas poznat kao Coral Castle, posvećen njoj), Ilse Koch (ženu zapovjednika Buchenwalda koja je odirala kožu zarobljenicima), Mata Hari, Mathilde Schoenberg (skladateljevu ženu i ljubavnicu Richarda Gerstla), Patty Boyd (kobnu za Georgea Harrisona i Erica Claptona, koji joj je posvetio pjesmu Wonderful tonight) i Isidoru Duncan.

Svaki od crteža priču prikazuje simbolički. Mathilde Schoenberg je tako samo ornament na tapetama ispred kojih je Gerstl naslikao njezina muža (1905.) i u njemu je, kao znaku kućne atmosfere (jer slikar im je bio blizak obiteljski prijatelj) sadržana sva gorčina tog ljubavnog trokuta. Isidoru Duncan prikazuje iz blago sniženoga rakursa, po fotografiji snimljenoj između 1906. i 1912. koja podsjeća na Klimtovu senzualnu Juditu, a njezino izranjanje iz mraka sugerira na sirenski zov žene kojemu se muškarci ne mogu oduprijeti i zbog kojega hrle u vlastitu propast, poput sovjetskog pjesnika koji joj je posvetio svoje posljednje stihove u krvi i alkoholu. Tu do izražaja dolazi tama Medićevih djela, neprobojno gusti raster poteza, ispunjavanje papira crninom iz koje probijaju obrisi predmeta. Vješto baratanje olovkom vidljivo je i na crtežu Coral Castle, na kojemu su variranjem intenziteta i karaktera traga risaljke izrazito vjerno postignute teksture masivnoga kamenja sa brojnim sjenama na neravnoj površini. U nekoliko autoportreta autor se stavlja u poziciju grešnog kralja Davida, ili subjekta spomenute Claptonove pjesme na taj način podcrtavajući duboki doživljaj ženske prijetvornosti, kojoj je ovaj ciklus crteža jedinstveni spomenik.

Od mnogih priča o damama koje su uništavale živote i inspirirale umjetnike Duje Medić je probrao nekoliko i razastro pred nas njihovu esenciju. Poput njegovih velikih vagina (Svjetova) pred gledateljem se šire prostori fascinacije i gnjeva, nade i razočaranja, gorčine i ljepote koje su u povijesti kulture označavale žene.

Feđa Gavrilović

Redatelj video pozivnice: Luka Hrgović
U videu glume: Luka Hrgović, Nikolina Knežević-Pika i Duje Medić