Brnjica
2013.

Ljudski govor je jedini alat s kojim čovjek može spoznati svijet i djelovati u njemu. Svemu na ovom svijetu, živom i neživom, čovjek daje riječ koja ga predstavlja. Za sve postoji riječ, a riječi tvore govor. Jacques Ranciere je u svom djelu Učitelj neznalica napisao da je superiornost koju bi netko očitovao pri rukovanju riječima samo plod žustre marljivosti jednake žustroj marljivosti drugih pri rukovanju njihovim oruđem. U likovnoj umjetnosti njeni teoretičari i kritičari su oni koji su, u gore spomenutom smislu, superiorniji od ostalih. Oni svojim riječima vrjednuju likovna djela te ih prosuđuju smještajući ih u povijesno-umjetnički kontekst. Njihove izgovorene ili napisane riječi pozitivno ili negativno obilježavaju umjetnika i njegovo djelo i kao takve ostaju sačuvane za buduće naraštaje. Kritika, pozitivna ili negativna, trebala bi utjecati na formiranje javnog mišljenja o umjetnicima i njihovom radu, a samim time i na karijeru umjetnika o kojem se govori. Danas uistinu mnogo autora izlaže svoje radove, a kao što je rekao Ernst Gombrich raznolikost kritičkih mišljenja danas većem

broju umjetnika pruža priliku da dobiju priznanje. Čitajući razne likovne kritike po novinama i časopisima pitao sam se na koji način likovni kritičari prosuđuju umjetnička djela, koliko su objektivni u donošenju svog suda i mogu li oni danas uopće biti objektivni? Jesu li svjesni mogućih pozitivnih i negativnih posljedica svojih pohvala i pokuda? Znam da je kritika sastavni dio likovne umjetnosti, no ono što želim saznati jest gdje je ona danas i koja joj je svrha. Nažalost, vidim da se likovna kritika u Hrvatskoj uglavnom svela na novinarsku kritiku koja je uglavnom afirmativna i služi za informiranje publike. Iz nepoznatih razloga služi samo kao opisivač umjetnika i njihovih djela izbjegavajući negativnu kritiku. Kao što sam već spomenuo, danas uistinu mnogo autora izlaže svoje radove i ako se kritika svela na neutralno opisivanje i informiranje tko će odijeliti dobro od lošeg?
Svojevoljno stavljanje brnjice prilikom portretiranja, pokrivanjem usta koja su njegov glavni alat, likovni kritičar simbolički

pokazuje kako je svjestan svojih pozitivnih i negativnih riječi i odgovornosti koju one nose, pokazuje da stoji iza svojih tekstova. Brnjica je isključivo simbol svijesti o odgovornosti, ali i svijesti o lošem stanju hrvatske likovne kritike danas, ona nipošto ne simbolizira ušutkavanje onog koji je nosi. Kod odabira kritičara mi je bilo najvažnije da su aktivni u pisanju kritika, nipošto ih nisam odabrao jer smatram da ih se treba ušutkati. Naprotiv, ona je poticaj na daljnje savjesno pisanje. Od tridesetak pozvanih hrvatskih likovnih kritičara sedam ih je pristalo na portretiranje.

Brnjica se tijekom povijesti koristila za ušutkavanje potlačenih ljudi, stavljala se silom na lice žrtve i onemogućavala im bogom dano pravo na govor što jača njeno značenje kao simbola  u ovom radu, simbola o snazi riječi.

 

Duje Medić

 

Redatelj video pozivnice i suradnik na radu: Luka Hrgović