Sunce

U fusnoti za svoju pjesmu Heronejski lav objavljenu u zbirci iz 1898, Silvije Strahimir Kranjčević objašnjava naslov (riječ je o spomeniku iz IV. stoljeća p. n. e. koji se u njegovo vrijeme restaurirao) i navodi: „srećna Helado, kraj ovakovijeh uspomena!“. Sama pjesma oslikava sliku sličnu poznatu Fuselijevom crtežu žene podno ostataka golemog rimskog spomenika Konstantinu I koji se ponekada naziva Melankolija nad ruševinama: Heronejski lav potaknuo je lirskoga subjekta na razmišljanje o nekadašnjoj slavi Helade, njezinoj povijesti i kulturi. U uzviku s kojime završava fusnotu možemo iščitati i devetnaestostoljetno strahopoštovanje naspram starina, kao i želju za otkrivanjem vlastite povijesne i etnološke baštine i njezinim uklapanjem u svjetski korpus, dakle osim žaljenja za prošlosti iz pjesme autor pokazuje i povjerenje u sadašnjost i budućnost, samo ako se oni budu temeljili na drevnim vrijednostima, koje simbolizira i monument iz naslova.

Takav pristup tradiciji karakterističan je za slikara – grafičara Duju Medića koji na ovoj izložbi predstavlja ciklus crteža u kojima se na različite načine bavi problemima značenja tradicije u sadašnjosti. Tako se na izložbi mogu vidjeti portreti ljudi koji su utjecali na formiranje umjetnikovih stavova: spomenuti pjesnik Kranjčević, ali i portret voditelja folklornog ansambla grada Makarske koji ga pokazuje u nimalo laskavoj pozi, što se može čitati kao komentar današnjeg stanja u kojemu se gubi interes za tradicijsku kulturu. Svi navedeni portreti, kao i sva druga djela na ovoj izložbi izvedeni su olovkom i otkrivaju vrhunskoga crtača: linije su iznimno precizne, a toniranje u sivoj boji olovke prikazuje stvarno ponašanje svjetlosti i čini crteže vrlo uvjerljivima. Tradicija je u ovoj izložbi prisutna i kao umjetnikov stav naspram samoga stvaralaštva: okrećući se klasičnome crtežu njegove slike naglašavaju važnost umijeća, odnosno likovnoumjetničkoga zanata koji je danas tako zanemaren u umjetnostima. O stvaralaštvu kao fizičkom radu s fizičkim rezultatom  svjedoči i gomila do kraja upotrijebljenih olovaka koja leži na podu ove izložbe.

Poema Thomasa Stearnsa Eliota Pusta zemlja (izdana 1922.) pokazuje suvremeni svijet kao neplodno polje, kulturu koja je izgubila nekadašnju snagu i propada u nizu trivijalnih i efemernih ostvarenja, a simbolizira je i pustinja bez vode (pusta zemlja iz naslova) kao i smeće nakupljeno na Temzi (originalni naslov

The Wasteland u sebi sadrži i riječ waste koja se prevodi i kao otpad ili ono što je promašeno, beskorisno). Eliotov stav naspram stanja suvremenog društva dijeli i umjetnik, što je vidljivo i u crtežu Svijet. Crtež prikazuje sasušenu vulvu iz čije rodnice, za pretpostaviti je, ne izlazi ništa. Stanje suvremenosti prikazano je kao suprotnost Courbetovom Početku svijeta (slika iz 1866. koja pokazuje isti motiv, ne samo kao izvor erotske fascinacije nego i simbol života). Nasuprot njega stoji Spoznaja, crtež impozantnih muflonovih rogova. Osim svoga zanimljivoga izgleda, rogovi općenito simboliziraju spoznaju, pa je tako Mojsije nakon razgovora s Jahveom dobio kako piše Biblija „sjaj iz lica“, koji se u umjetnosti obično simbolizira rogovima. U Kranjčevićevoj pjesmi Mojsije on je idealist koji vjeruje u narod, razočaravši se kada je vidio isti da se klanja zlatnom teletu. Spoznaja o kojoj je ovdje riječ jeste upravo znanje o „pustoj zemlji“ koja nas okružuje o moralnom, estetskom, duševnom bankrotu suvremenosti, gdje muzeje pune priprosti kvaziangažirani radovi, gdje se u duhu suvremenoga relativizma zazire od estetskih kvalifikacija, ali i gdje se društvo iscrpljuje u trivijalnim aferama i jeftinim senzacijama poput sporta, estrade, modnih revija.

Nasuprot tome stoji ono što umjetnik doživljava pozitivnim, a simbolizira ga veliki crtež Sunce. U zatamnjenu krugu koji je tradicionalno poznat kao savršeni oblik ističu se nepravilni oblici koji sugeriraju sjaj sunca. Uz taj veliki krug umjetnik je napravio i niz manjih vijenaca. Na svakom od njih variraju se oblici koji narušavaju njihovu geometriju. Te varijacije su zapravo devijacije od pravilnosti, zanimljive morfološke invencije, a mogu se tumačiti i kao nepravilnosti suvremenoga svijeta, otpad na koji se sveo ljudski život, kao u stihovima Puste zemlje: „nimfe su otišle/ A njihovi prijatelji dokoni baštinici gradskih direktora, otišli su ne ostaviv adrese“,¹  ali su ostavili „svjedočanstva ljetnih noći“ u vidu različitoga otpada. Beznađe koje obuzima lirskoga subjekta te poeme s obzirom na suvremenost analogno je Medićevoj viziji oskvrnute tradicije i ravnoteže, razvidnoj i u cijelom njegovu dosadašnjem radu i razvoju.

Posvetu travi, danas tako nevažnoj biljci, kojom su oskudijevali njegovi preci pa su se znali dugo penjati da bi je sakupili za živad, umjetnik je dao u crtežu koji prikazuje njezine orošene vrške. Iako je vrlo nježna, trava simbolizira napredak suprotan

onome suvremenog svijeta, vitalistički, biološki rast, svojom važnošću u prehrambenom lancu asocira na ispletenost živih bića u biosferi. Američki pjesnik Walt Whitman nazvao je svoju opsežnu zbirku pjesama Vlati trave (izdana 1855.), a njegov je stih iz Pjesme o sebi primjenjiv u slučaju ovog crteža: „vjerujem da vlat trave nije manja od putanje zvijezde/ I mrav je jednako savršen, i zrno pijeska, i jaje pjevice […]“. Nadalje u pjesmi subjekt nabraja niz prirodnih pojava razumijevajući u njima očitovanje moći prirode odnosno, danas bismo rekli, moći „oblikovanja“ prirodne selekcije.

Capolavoro ove izložbe, jeste portret starog čovjeka napravljen po staroj fotografiji, crtež velikih dimenzija Čovjek koji gleda sunce. Model izranja iz tame, a područje na kojemu je nacrtan manji je dio velikoga formata koji stoji u odnosu zlatnoga reza s ostatkom crteža (većom prazninom na desnoj strani). Tako on, svojom nošnjom, turbanom kao naslijeđem turskih vremena i monumentalnim sjedećim stavom sugerira tradiciju, figurira kao protuteža praznini, nemuštosti i otuđenosti našega doba. Nemoguće je ne sjetiti se galerije Andrićevih likova, orijentalnih moćnika u kojima se sukobljavaju humanost i hladna strogost: Sokolović iz romana Na Drini ćuprija, Omer paša Latas ili veziri iz Travničke hronike. Njegov pogled je upravljen u promatrača kao da mu postavlja pitanje: hoće li on htjeti ili znati nastaviti tradiciju koja je dio svih nas. „Ovdje je stvaran spoj/ svih sfera postojanja,/ ovdje su prošlost i budućnost/ pobijeđene i pomirene […]“ poručuje Eliot u Četiri kvarteta o smislu stvaralaštva, a to je smisao kojemu teži i ovaj izniman grafičar.

Na kraju, ne možemo reći da je Medićeva vizija posve pesimistična. U činu stvaranja jeste iskupljenje i osmišljavanje individualnog postojanja. Poruka ovih crteža je možda ponekada mračna i beznadna, ali ostavlja nadu u mogućnost spoznaje, u mitske ličnosti (ličnosti mitskih proporcija) kakve su Mojsije, Kranjčević, Eliot i još mnogi u nizu koji je doveo do Duje Medića i njegova stvaralaštva. Do crteža izvedenih velikim umijećem tako da im je poruka gromovita poput glasa iz gorućeg grma, ali i  suptilna, poput vlati trave.

Feđa Gavrilović